Utorak, 14 Listopad 2014 18:46

"Auto reciklaže iz stare garaže"

Napisao
Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)
Izložba Vladimira Vinduške Izložba Vladimira Vinduške

Nakon izložbi posvećenih bubi, spačeku i miniju u četvrtak, 16.10.2014 u Muzeju automobila Ferdinand Budicki otvara se četvrta tematska izložba “AUTO RECIKLAŽE IZ STARE GARAŽE” povodom 40 godina maketarskog rada Vladimira Vinduške jednog od osnivača Muzeja, te voditelja muzejske tehničke edukativne radionice,
Ljubav prema starim automobilima koja ga veže od najranije mladosti, puno uloženog truda, strpljenja i vremena, Vladimir Vinduška pretočio je u jedistvene i unikatne makete oldtimera koje izrađuje od raznih neupotrebljvijih predmeta koje pritom reciklira.
Svoje umjetničko djelovanje započeo je 1973. , a opus njegovih djela bilježi nekoliko faza koje se s vremenom razvijaju prelazeći postupno iz kolaža u prave makete.
Izrada maketa sastoji se od nekoliko faza – nakon odabira automobila kojeg će izrađivati, slijedi izrada detaljnog nacrta, a velik dio posla sastoji se i u prikupljanju djelova za izradu – najčešće predmeta za svakodnevnu uporabu kao što su stari satovi, kišobrani, raznovrsni vijci i slično.
Više o radovima u slijedećem linku

Predgovor izložbi AUTO RECIKLAŽE IZ STARE GARAŽE - Dino Milić Jakovlić 

Umjetnost s boka 

Automobil, nedvojbeno jedan od ključnih čimbenika promjena kroz koje je svijet prošao u zadnjih stoljeće i pol, u našoj je umjetnosti ostao gotovo nezamijećen. Istina, Tin Ujević je spjevao „Auto na korzu“, a Vilko Gecan naslikao „Automobilio“, no čak i naši suvremenici, doima se, izbjegavaju ovu temu, skrivajući se u nekom drukčijem, izmaštanom svijetu.

Ideja kako bi u automobilima mogli pronaći i inspiraciju nije našim umjetnicima strana, ona je gotovo heretična. Ne možemo to pripisati pukom strahu od tehnologije, jer nadahnuće su u svijetu računala, znanosti, industrije... nalazili brojni autori. No spram automobila, ma koliko već desetljećima sveprisutni bili, gotovo uvijek u našoj vizuri kada pogledamo uokolo, kao da vladaju samo ignorancija i prezir. 

Je li ovo neka naša lokalna specifičnost, ili je i u svijetu tako? I jest i nije: osim u onom ustreptalom razdoblju naglog razvoja početkom dvadesetog stoljeća, velikim dijelom popraćenog i fascinacijom novim tehnologijama, automobili se baš i nisu nametnuli kao prvorazredna umjetnička tema, no nisu niti ignorirani. Prihvaćeni su kao dio suvremenog krajolika u mnogo većoj mjeri nego u nas, a izvan glavne struje svijeta umjetnosti stvorili su fantastičan svijet poklonika, svojevrsnu paralelnu umjetnost.

Na stotine cijenjenih autora nalaze inspiraciju u njima, izražavajući se u svim, ponajprije likovnim medijima. No njihova publika nije klasična galerističko-muzejska, premda ima iznimaka: oni se obraćaju onom specifičnom, samodostatnom svijetu zaljubljenika u starodobna vozila.

Da, u gotovo stopostotnom je omjeru ta umjetnost inspirirana automobilskom prošlošću, nostalgijom, a ne suvremenim trenucima i događajima. Uz poneku iznimku, gotovo uvijek vezanu uz svijet utrka, svi ovi autori inspiraciju crpe u ljepoti nekih prošlih vremena i u klasičnim oblicima. No ugled imena kao što su Géo Ham, Alfredo de la Maria, Dexter Brown, Michael Turner ili Vaclav Zapadlik, spomenimo samo neke, i dalje je gotovo isključivo ograničen na automobilske krugove. 

Vladimir Vinduška zasad je jedini istaknuti autor tog profila u Hrvatskoj. Sve donedavno za njegove su radove znali samo njegovi najbliži prijatelji i rodbina, a to se promijenilo tek otvaranjem Muzeja automobila Ferdinand Budicki u Zagrebu.

Ondje je izložen velik dio njegovih djela, a i sam je požrtvovno posvećen radu muzeja, te je njegov lik, s neizostavnim kačketom na glavi i širokim osmijehom, dobro znan posjetiteljima. Usto, neumoran rad s najmlađim gostima u kreativnim radionicama zalog je očuvanju interesa za automobile, ali i umjetnost kod novih naraštaja.

Gotovo svi koji su prošli kroz MAFB uočili su i razgledali Vinduškine reljefne prikaze ranih dana automobilizma. Nažalost, uglavnom tek površno, kao svojevrsnu dekoraciju muzeja: malen je udio posjetitelja koji ih doživljavaju na inicijalno zamišljen i jedini ispravan način, kao izraz umjetničke inspiracije i kreativnosti autora.

Tek izdvajanjem radova u posebnu izložbu, veliku retrospektivu čiji dio možete vidjeti na stranicama koje slijede, oni napokon dobivaju priznanje koje zaslužuju i ističu se kao umjetnička djela, koja nam valja prosuđivati ne po tome što je na njima prikazano, nego kako je i zašto prikazano. „Dođ'te ljudi, vise auti“, mogli bismo parafrazirati naslov popularne knjige Valentina Valjka o razvoju automobilizma u Hrvatskoj, pozivajući na izložbu. 

To na koji su način prikazani automobili istovremeno je i forte, ali i ograničenje Vinduškinih djela. Zarana je pronašao svoj stil, još u mladosti kada je napravio svoj prvi uradak na maminoj dasci za tučenje mesa, uz očekivane posljedice. Svi su radovi striktno bočni prikazi vozila, sastavljeni od različitih manjih dijelova ukomponiranih u cjelinu koja prikazuje imaginaran ili stvaran automobil s kraja devetnaestog ili početka dvadesetog stoljeća. Noviji ga modeli s umjetničke strane nimalo ne zanimaju; kako su oblikovane karoserije počele prekrivati i zatvarati ranije izložene mehaničke dijelove, tako se gasi i interes.

U prvo vrijeme izrađivao je mahom imaginarne automobile, no uvijek i isključivo u stilu tog najranijeg razdoblja. Dio je izloženih radova nastao u mladosti, no nakon toga uslijedila je dvodesetljetna pauza, sve do trenutka kada su turbulentne društveneokolnosti devedesetih potaklepovratak staroj ljubavi. Na nagovor najbližih ponovo je počeo stvarati, ni ne sluteći da će jednog dana njegovi reljefi biti izloženi i naići na priznanje publike i kritike.

U Vinduškinim radovima jasno razlikujemo tri faze.

U prvoj stvara imaginarne, ili kasnije i stvarne automobile u plitkom reljefu od „ready made“ materijala. Kraj svakog od tih djela možemo stajati dugo samo zabavljajući se prepoznavanjem iskorištenog: čepovi, vijci, tkanine, spajalice, naušnice, dijelovi digitrona... Ta su djela vrlo zanimljiva i na prvi pogled, zbog najvećeg odmaka od doslovnog prikaza realnosti, ako smijem tako reći „najartističkija“, te nerijetko posjetitelji manje zainteresirani za automobile u muzeju najdulje zastanu upravo pred njima. No, ma koliko nedvojbeno bila izraz svih kreativnih sposobnosti, njihova osobnost zapravo u priličnoj mjeri proizlazi iz nedostatka željenih uvjeta, odnosno dvostruke ograničenosti vremena u kojem su nastajala.

Prikazani automobili nisu imaginarni samo zbog svjesne želje da budu takvi, nego u nemaloj mjeri i zbog nedostatka izvora: u tadašnjoj je Jugoslaviji bilo gotovo nemoguće doći do literature o pionirskim danima automobilizma, dobrih slika, a kamoli očuvanih stvarnih primjeraka u kojima bi se moglo naći inspiraciju. S tim se problemom umjetnici na Zapadu nisu morali suočavati.

Drugi je problem vezan uz„ready-made“ pristup: tadašnje društvo kontrolirane ekonomije naprosto nije proizvodilo dovoljnu količinu ni raznovrsnost „otpadaka“, da tako nazovemo predmete od kojih su sastavljeni Vinduškini automobili, u nedostatku preciznijeg opisa. 

S dolaskom konzumerističkog društva i novih tehnologija stigli su i potrebni resursi, ponajprije kvalitetne fotografije konkretnih automobila, te oko 2000. počinje ono što danas percipiramo kao drugu fazu rada.

I dalje je riječ o plitkim reljefima, no automobili su u sve većoj mjeri vjerni svojim originalnim uzorima. Udio „ready-made“ materijala se smanjuje, no nikada ne nestaje, makar i na nekom skrivenom mjestu, Vinduška ih i danas koristi u svakom djelu, kao poveznicu s počecima i znak kontinuiteta vizije. Sve dublje proučavanje materije donijelo je i slatke probleme, multiplicirajući ideje - što je detaljnije upoznavao povijest ranih dana automobilizma to se u većoj mjeri širio i krug potencijalno zanimljivih automobila koje bi želio prikazati.

U trećoj fazi, koja počinje oko 2010., to će se dodatno proširiti kroz povezanost s projektom Ferdinand Budicki, materijaliziranim otvaranjem muzeja. Taj će ga projekt navesti na želju za uprizorenjem najranijih dana hrvatskog automobilizma i prikaz najrelevantnijih automobila lokalnih pionira poput Bombellesa, Budickog, Bartolovića, Draškovića, Heinzela... 

U trećoj se fazi ponovo mijenja i izraz, novi radovi više nisu u plitkom nego u dubokom reljefu, prikazujući otprilike pola automobila, sa sve više tehničkih detalja. I sami nacrti postaju sve studiozniji, a ovdje možete vidjeti i neke od njih, kao i na njihovoj osnovi nastale grafike. Ovi su radovi zasigurno najfascinantniji tvrdokornim ljubiteljima automobila, no za autora predstavljaju hod po žici: njemu i dalje namjera nije raditi doslovne makete, nego stvarati umjetničke interpretacije automobila koji su mu inspiracija.

No to želi raditi čim vjernije, bez bježanja u impresionizam ili karikaturu, jer mu niti jedno niti drugo nije prirodan izričaj. Ovakav pristup u određenoj mjeri neminovno dovodi do riskantnog balansiranja između dvaju jasno odvojenih sfera. Što nas opet dovodi do problema percepcije, ranije spomenutog: po prirodi svog interesa, većina posjetitelja MAFB je ondje zbog automobila, a ne zbog umjetnosti, i njihove oči prvenstveno traže kvalitete prispodobive maketama, a ne žicu osobne inspiracije.

Tek izdvajanjem u zaseban kontekst, odvojen od automobila i automobilizma, Vinduškini će automobili dobiti puni smisao i zaživjeti vlastitim životom.

Osobno, uvjeren sam kako njegov umjetnički iskaz u sebi ima više nego dovoljno potencijala za ostvarenje takve, više razine prepoznavanja i priznanja, te će se to uskoro neminovno dogoditi. Uz igru riječi s odabranom vizurom prikazanih modela, možemo reći da ova umjetnost dolazi s boka, ali pogađa „u sridu“.

Vaša fotografija

Naš izbor fotografija koje ste nam poslali...

BMW 2002 tii

Peugeot 504

VW Buba

Zastava 750