Kuba - drugo lice raja

Napisao
Ocijeni sadržaj
(2 glasova)
Oldtimeri na Kubi Oldtimeri na Kubi

Kuba je zeleni smaragd uronjen u toplo karipsko more. Ovaj najveći otok na hemisferi na kojoj se nalaze obje Amerike, smjestio se nasuprot Meksičkog zaljeva, 180 km južno od Key West-a na Floridi, 210 km istočno od poluotoka Yucatan, te 77 km zapadno od Haitia. 

Otok je dug 1250, te prosječno širok 191 km. Zahvaljujući tropskoj klimi, tu život buja u svim oblicima, temperatura mora varira između 24 i 29 C, te je zahvaljujući tome tu razvijena jedna od najljepših koraljnih barijera na svijetu, duga 400 kilometara. Na Kubi živi oko 11 miliona stanovnika, a glavni grad je San Cristobal de La Habana ili kako je mi znamo Havana, kulturno, trgovačko i političko središte otoka. 

Osim mora, tu su i planinski lanci, na Kubi živi najmanji kolibri na svijetu, odrasla ptica teži svega 2 grama, imaju kajmane i krokodile, endemske vrste papiga, morske krave, pse i kitove. 

Nacionalni simbol je kraljevska palma, dugo vitko drvo, s elegantnom krošnjom, koja podsjeća na baletnu haljinicu, kokosove palme, drva banana, duhan, šećerna trska. Sve tu buja i daje obilje plodova. Kuba je danas jedna od najpoželjnijih turističkih destinacija na svijetu, s preko 2 milijuna turista na godinu, te godišnjim porastom od 30%.

Cilj našeg putovanja bio je upoznati ovu zemlju. No ono što smo otkrili bilo je puno više od onog što smo očekivali. Otkrili smo bogatu kulturu, društvo koje je pokazalo da može bez ikoga preživjeti, probleme i neimaštinu, upoznali smo dušu naroda. 

MARIA LA GORDA

Na Kubu smo stigli krajem studenog. Kada je tamo za nas Europljane vrijeme idealno. Vani je između 25 i 32, a u moru božanstvenih 28 stupnjeva. Sunce sije po cijele dane. I ako imate dolare sva vrata su vam otvorena. Nakon 12 satnog leta, u avionu prepunom Talijana, sletjeli smo na međunarodni aerodrom Jose Marti. Nakon sat vremena čekanja da prođem imigracijsku kontrolu, izašli smo u toplu Habansku noć. Uz put smo promijenili i vremenske zone, pa smo sada 6 sati u minusu. Sve to je bilo dovoljno da, odmah odjurimo u Habanu, te nakon večere, samo uronimo u krevet. Sutra je novi dan. Danas se treba naspavati.

Rano ujutro smo iz Habane krenuli prema Maria La Gorda, ronilačkom centru na istočnoj strani otoka. Transfer koji je trebao doći po nas u 8:00 ujutro, je naravno kasnio. Samo pola sata. Odmah smo shvatili da je tu pojam vremena sličan kao kod naših Dalmatinaca, i da ga ne treba uzimati previše kruto. I tako nakon pola sata, Tony, naš vozač je tu, utovarujemo prtljagu u jedan auto, a mi idemo s drugim. Ne nije nas bilo deset, samo četvoro, ali smo imali kofera i torbi za desetoricu. Samo naš podvodni fotograf Tyson, jer sa sobom nosio niti više, a bogami, niti manje od 7 što ovećih torbi i ruksaka. Ostale nećemo ni spominjati.

Krećemo se širokim avenijama prema izlazu na autoput. Ceste su nešto lošije od naših, no ono što nas fascinira su anitkni automobili na svakom koraku. Ej pogledaj onaj crveni Chevrolet, viče Draško. Pusti me da ga slikam, gura se Tyson prema prozoru. Pokraj nas prolazi plavi Dodge, pa crna Lada. Većina automobila mora da je starija od 40 godina, no ima tu i sasvim novih automobila. Audi A3, Mercedes, Terano II. No oni su u manjini. Izlazimo na autoput ili kako je tamo zovu Autopista Nacional. To je zapravo dvotračna, malo bolje asfaltirana cesta, gdje po sredini umjesto metalnog branika, imate uredno oblikovane grmove žutih i crvenih ruža. Za razliku od našeg autoputa, koji je rezerviran isključivo za motorna vozila, na Kubi toga nema. Automobili svih vrsta i fela jure kako koji, neki 150, neki 50. Mimoilaze se s lokalnim ili turističkim autobusima, kamio-busevima (kola za 300 osoba, koje vuče kamion), biciklistima, konjskim i volovskim zapregama, konjanicima, pješacima. Autostopiranje je obavezna stvar, a nije niti tako čudno, kada netko na sred autoputa odluči skrenuti u suprotan smjer kako bi se zaustavio, ili negdje skrenuo. Sve u svemu totalni raspad sistema. Jedino osvježenje je da nema jumbo plakata, tu i tamo je neki, ali isključivo su dopušteni revolucionarni natpisi kao: Revolucija; to smo svi mi! Ili Revolucija zauvijek! I slični.

Kako je put od Habane do Maria la Gorde dug preko 300 kilometara, predviđeno je i jedno zaustavljanje na lokalnom auto grilu. Zapravo jednom jedinom na cijelom autoputu (jer smo i u povratku stali na istom, pritom smo morali preći s desne strane autoceste na lijevu). Tri drvena štanda, slična onima koji su se do ove godine viđali za blagdana na Cvjetnom trgu, pokrivena palminim lišćem, te jedna velika natkrivena terasa s stolovima, te suvenir štandovima. Sve se nudi od majica s likom Che Guevare, preko nakita od crnog koralja, CD-a, do cigara. Ispred je mala tamna bara, kučica s WC-om, ispred koje sjedi čuvar, te nekoliko blatnih kuća s druge strane bare. Zapravo je to seosko imanje. Od pića se nudi flaširana voda, mineralna i gazirana, rum, Coca-Cola (uvoz iz Mexica), te prirodni sokovi, koje će iscijediti pred vama, a možete dobiti i svježi kokosov sok serviran u originalnom pakiranju. Za gladne se nude dvije vrste sendviča, s i bez salame. Smazali smo sendviče koji i nisu bili tako loši, popili Colu i krenuli dalje.

Još stotinjak kilometara i silazimo na normalnu, sama jama, cestu, kojom moramo proći još 140 kilometara do odredišta. Krajolik postaje zanimljiviji, jer prolazimo kroz sela. Naravno nigdje nema putokaza, niti natpisa mjesta. Kubanci ih znaju, a strancima to nije važno, pa se vozimo ko kokoši. Stižemo i do prvoge većeg mjesta na našem putu, Pinar del Rio, koji je glavni grad istoimene pokrajine, najpoznatije po tome što se tamo uzgaja najbolji duhan na svijetu.

Grad su osnovali konkvistadori, što se vidi po kolonijalnom stilu kuću. Ulice su relativno uske, promet je dosta gust, a sve otežavaju i brojni biciklisti i pješaci. Probijamo se kroz gungulu, te nastavljamo prema Maria La Gordi. Kako smo se malo odmakli od grada promet je opet rijedak, tu i tamo neki kamion ili kola, nekoliko automobila. Prošlo je podne. Prolazimo kroz šumu i stižemo do morske obale. Sada smo već blizu. Vozimo još tridesetak kilometara uz more. S jedne strane je gusta tropska šuma, a s druge kokosove palme i pješčana plaža, te more. Prava romantika.

Ispred nas se nazire željezna ograda. Ulaz u Thotel. Malo dalje su neke naslagane daske, kamion, te radnici. Grade se novi bungalowi.

Recepcija je smještena u maloj, drvenoj kolibi, pokraj koje je bar, kako smo ubrzo saznali jedini na slijedećih 130 kilometara, a preko ceste na samoj plaži su dvokatne, roza obojane kučice, naš smještaj. Svaka kučica se sastoji od 8 apartmana. Srećom naši imaju terasu i pogled na palme, plažu i more. Malo dalje je ronilački centar, te restoran. I to je to. Kako tu ostajemo samo pet dana, odlučili smo odmah čim se raspakiramo otići na ronjenje. Drugo nam niti ne preostaje. Kako je tek pola dva, a na vratima od centra lijepo piše da se na ronjenje ide tek u tri, nikoga od domaćina nema u blizini. No mi se ne damo smesti, donosimo svu ronilačku kramu, iskrcavamo je ispred centra, te idemo na kupanje. Uskoro se pojavljuje Raul, za kojeg smo saznali da je tu bog i batina, te se dogovaramo oko detalja. Kako u pet dana želimo napraviti 10 ronjenja, onda danas idemo na dva. Jedno popodne i jedno noćno. No tu ima jedan mali problem, noćno ronjenje ne ulazi u paket koji smo uplatili (!?) već ga moramo posebno platiti (40 $USD po glavi), a jedan od slijedećih dana ćemo napraviti 3 ronjenja da ispunimo kvotu. Poslije nam je postalo jasno zašto je to tako; taj novac ide njima direktno u džep.

Prvo ronjenje je na Jardines de la Gorgonia. Ime smo izvukli od našeg voditelj ronjenja tek nakon zarona. Na brodu nas je bilo preko trideset, no podijelili su nas u manje grupe-po 6 do 8 ronilaca. Uglavnom skočili smo s broda, more je bilo toplo, vidljivost vrlo dobra. Spustili smo se na dno, gdje su nas radoznale promatrale šarene tropske ribice. Spužve, koralji, sve moguće boje. Prosječna dubina ronjenja je bila 8 metara, te smo cijelo vrijeme nekoga čekali. Naravno, čim smo izašli iz vode, morali smo se pobuniti. I tako je Raul, odlučio da je bolje da nas četvoro bude posebna grupa, koju će voditi Hector, te da nadalje idemo sami na ronjenje. I tako bi se naša mala grupa svaki dan ukrcala na svoj 12 metarski brod, lijepo se razbaškarila, a ostalih 25 ili 30 ronilaca s drugog broda su nas gledali s zavišću i pitali se koliko smo mi to platili. A da su samo znali da se treba samo pobuniti.
Taj dan smo otišli na noćno ronjenje na Labirinto, mjesto je dobilo ime po sistemu prolaza koji podsjećaju na labirint. Osim mnoštva spužvi i raznih koralja, oduševili su nas ogromni rakovi, koji su po noći izašli iz svojih dnevnih skrovišta. Tyson je imao borbu s box fish, riba je četvrtastog oblika, bijele boje s crnim nepravilnim uzorkom, buljavim očima, i na prvi pogled se zaljubila u njegovu lampu, koju je nesretni slovenac nosio na glavi. Uporno se pokušavala približiti, a Tyson ju je uporno gurao objektivom fotoaparata. Srećom da je bila noć, pa nitko osim mene nije primijetio tu borbu.
Slijedeći dan smo ronili na Paradiso Perdito, izgubljeni raj je opravdao svoje ime. Usidrili smo na rubu koraljnog grebena, na 12 metara dubine, otplivali do ivice, a tamo, big blue- ispod nas se prostirao zid koji je nestajao u tami, a ispred nas je bilo samo more.

Drugo ronjenje je bilo na El Uevo. Dubina ronjenja je bila desetak metara. No osim olupine galije iz 18. stoljeća, vidjeli smo nebrojene mnogo jastoga, te raznih riba. Žutih s točkicama, koje podsjećaju na naše salpe, pa žutih s crtom, koje sliče našoj trlji, crvenih kirnji s malenim crnim točkicama, riba leptira u svim bojama, najčudniji su bili u boji lavande. Od olupine je ostalo samo korito, te rebra. Sve ostalo je pojelo more.

Zaronili smo još i na Encatno, Cabessos de Bulte, Ej Juevas, Aquario, Yemaya, a posljednji dan smo ronili na El Amirante i Salon de Maria. Na svakom ronjenju smo najviše riba susretali na vrhu koraljnog grebena, na dubinama do 20 metara. Što bismo išli dublje, bilo bi sve manje riba, ali su tu prevladavale ogromne spužve, neke su bile više od metra, te mnogobrojni koralji. Jedan od najčešćih vrsta je bio crni koralj, koji pod morem izgleda kao smeđi razgranati grm, visine do metar, a poznat je po tvrdoći, te se koristi za izradu ogrlica i drugog nakita.

Uobičajene ribe su bile barakude, koje su nam obično dozvolile da im se približimo do pola metra, a onda bi odjurile svojim putem, kirnje od 10 ili više kila, a na zadnjem ronjenju smo vidjeli zubaca koji je imao preko 40 kila. Prva mrcina. No najuzbudljivija stvar koju smo vidjeli je bila kitopsina od kojih 7 metara. Vidjeli smo je predzadnji dan. Plivala je pokraj našeg broda desetak minuta, no Hector i kapetan nam nisu dozvolili da skočimo u vodu i snimimo je izbliza, a naravno da osim podvodnog fotoaparata, nismo ništa drugo imali na brodu. Tako da je nismo uspjeli niti snimiti.

Osim ronjenja naš radni dan se sastojao od doručka na terasi s pogledom na more i čoporom poludivljih izgladnjelih mačaka, koje su čim bi se netko dignuo od stola, skočile gore. Između jutarnjeg i popodnevnog ronjenja je bilo obavezno mrcinjenje na plaži u hladu ispod kokosove palme, nakon što smo popili osvježavajuće piće u baru. Prije večere smo mogli birati između šetnje po plaži, izležavanja, kupanja ili za one koji su aktivniji Boris je podučavao novu vještinu –skidanje kokosa s kokosove palme, metodom bacanja drugog kokosa u zrak. Na kraju se već toliko izvježbao da bi skoro svako bacanje donosilo pogodak. Poslije večere, je bilo obavezno ispijanje mojita u lokalnom baru, čavrljanje uz pokoju cigaru, čitanje knjige, te spavanac.

No svemu lijepom dođe kraj, pa smo i mi morali spakirati svoje kofere i nakon 5 dana uživanja u moru i Karibima, vratiti se neki u Habanu, a neki u snijegom pokriven Zagreb. I tako nas je ostalo troje u osvajanju Habane.

LA HABANA
Na putu prema natrag opet smo se vozili istom cestom, istim autoputom, te smo stali u istoj autobirtiji. U kasno popodne stigli smo u grad. Nakon što smo Borisa ostavili na aerodromu, otišli smo u naš novi dom Casa Policarpo, kuću gospodina Policarpa, uređenu u kičastom kolonijalnom stilu. Izvana ništa posebno, zgodna katnica, s velikom terasom u prizemlju, te velikim balkonom na prvom katu, a kada uđete unutra; zastaje vam dah. Prva prostorija je hodnik povezan s mini muzejom antiknog namještaja. Sofe i stolovi u stilu Luja XVI, barokna ogledala od 2 metra, porculanske figurice na svakom koraku, tanjuri obješeni na zid iz 18 i 19. stoljeća. Na prvi hodnik se nastavlja TV soba s antiknim namještajem i televizorom kao središtem, a nakon nje slijedi dugačak glavni hodnik koji vodi do blagovaonice, kuhinje, te natkrivenog vrta gdje smo običavali večerati. U vrtu je mali zoološki vrt; majmun Pancho, dvije papige, golub, nekoliko ptica, te tri akvarija s tropskim ribicama, i doga i dva rotwajlera u drugom dvorištu. Duž glavnog hodnika su vrata, koja vode do soba. Svaka soba je uređena u drugom stilu, no prevladavaju kristalni lusteri, stilski namještaj iz raznih perioda, te razne porculanske figurice. Detalj koji za koji ne znam da li je bio slučajan, su bile noćne lampe u obliku mladenaca, još pokrivene originalnim najlonom, na kojem na engleskom piše: skinuti prije uporabe. Svaka soba ima svoju prostranu kupaonicu, obučenu u šarene pločice. I naravno u svakoj kupaoni su pločice drugog uzorka. Adresa Calle L, Numero 154. Kuća se nalazi u predjelu grada Vedado. To je novije naselje, koje se razvilo tek u 19. stoljeću. Ulice su, kao i u cijeloj Habani široke, kuće su nekada bili lijepe, no danas je većina u ruševnom stanju. Danak napretku i utjecaju sovjetskog saveza vidljiv je u modernim zdanjima betonskih nebodera, s 10 ili 20 katova, koji se kao orijaške grdosije izdižu nad starom arhitekturom. Nakon večere u vrtu uz vikanje Pancha, odlučili smo skoknuti do grada. Jedini problem je bio da nismo imali nikakvu kartu, niti pojma gdje je što. No vodili smo se logikom da tamo gdje ima mnogo svjetala mora biti centar. Mario, zamjenik gazde Policarpa, i katica za sve, dao nam je glavne upute kojim smjerom trebamo krenuti. Zapravo smo blizu centra, slijedeći dan smo otkrili da nam treba 20 minuta pješice do Havana Vieja, centralnog dijela grada, no po noći je to izgledalo sasvim drugačije.

Izašli smo u noć obasjanu svjetlima, te polumračnim ulicama krenuli prema Maleconu, šetalištu dugom 8 km, koje je 1901. izgradio James Woods, tadašnji upravitelj otoka. Uz put smo susreli Kubanca, koji se odmah ponudio da nam pokaže put i ide s nama, no odbili smo ga.

U Habani ima semafora, ali osim na dva mjesta u cijelom gradu koji broji preko 2 milijuna stanovnika, naišli smo na samo 2 pješačka prijelaza. I tako smo mi po noći, u nepoznatom gradu, pretrčavali preko mračnih cesta s jedne na drugu stranu, neko vrijeme smo hodali i po širokoj pješačkoj stazi duž Malecona no kako je te večeri bilo poprilično valovito, valovi koji su zapljuskivali obalu, svaki puta bi smočili i cijelo šetalište, te dio ceste pa smo bili prisiljeni hodati i malo po cesti, pa po sredini ceste tamo gdje je bilo otoka, pa s druge strane ulice kada je bilo pločnika, malo se i smočiti kada ga nije bilo. U međuvremenu automobili, i ostala prometala su jurili, bez i malo kočenje po polumračnoj cesti, nismo vidjeli niti jednog turista, samo prostitutke i Kubance koji nam nisu izgledali previše prijateljski. Došli smo do pola puta prema svjetlima i odlučili da je možda ipak bolje da se lijepo vratimo, pa ćemo sutra, po svjetlu i danu istraživati. Naravno tijekom slijedećih dana smo shvatili da su Kubanci vrlo dobrodušni ljudi, jedina napast je u tome da čim vide da ste stranac započnu dijalog na lošem engleskom tipa: Od kuda si ti? Onda slijedi obavezno Koliko dugo si u Habana? I na kraju finale je Imam dobra prava cigara. Jeftino. Samo 1 $USD komad. Hoćeš kupit? Jedini način da ih se riješiti je da ih ignorirate. Dobrodušni su vjerojatno i zato jer ćete na svaki dvadeset metara naići na naoružanog policajca. Većina tih čuvara javnog reda i mira više je snimala lokalne komade nego pratila ostala zbivanja, no i oni su ljudi. I tako nismo se baš prvu večer proslavili, ali smo se barem naspavali. Drugo jutro, naoružani kartama, vodičem i voljom krenuli smo u avanturu. Prvo je trebalo pronaći Hotel Habana Libre Tryp i tamo Ťčekiratiť avionske karte, zašto ne znam ni dana danas, no kubanski dalmatinci bili su ponovno u akciji. Na ulazu u hotel čuvar, koji domaće, uz izuzetak lijepih mladih djevojaka u pratnji strane gospode, Kubance ne pušta u hotel, predvorje je u svjetlu i zelenilu, nalazimo ured Cubana Aviacion, nacionalne aeroflote, no avaj, Pedra, jedinog službenika koji to može učiniti još nema na poslu. Tek je 11:00 sati, ma stići će on kroz sat vremena, uvjerava nas jedna od njegove tri kolegice koje nisu kvalificirane za tako zahtjevan posao. Dobro. Idemo mi razgledati dućane dok se Pedro ne vrati. Izašli smo natrag u vrevu subotnjeg jutra, no osim nekoliko skupih hotelskih dućana, koji su više-manje svugdje na svijetu isti, ostalih dućana i nema. stoga smo sjeli u prvi bar i popili piće. Nakon sat i pol vraćamo se, no našeg Pedra i dalje nema. Ma samo što nije, evo sad sam se s njime čula. Pola sata. Dobro. Kad smo već tu pričekat ćemo još malo. Razgledavamo hotel, prošlo je pola sata, i opet ništa. Znate mi danas radimo do 1 sat, probajte oko 1, a ako ne sigurno vam je tu u ponedjeljak u 9.00 ujutro. I tako nije nam preostalo ništa nego da čekamo ponedjeljak i nadamo se da će Pedro biti na poslu.

Slijedeći dio plana je bio idemo posjetiti University of Habana, pa kroz park stići do ulice kojom ćemo doći na Plaza de la Revolucion, najvećeg trga u zemlji, na kojem se nalazi 17 metarski spomenik Jose Marti-u, 130 metara visok spomenik revoluciji, a iza je Fidelov ured. Super. Stižemo do grandioznog stepeništa koje vodi prema sveučilištu. Do nas dolazi ljubazni čuvar i objašnjava da se danas ne radi, subota je, te da ne možemo proći, no ako bismo bili tako ljubazni da se vratimo u ponedjeljak. Toliko o našem planu. Idemo onda u stari dio grada. Konzultiramo kartu, pa gdje smo, pa kamo bi trebali ići. Spuštamo se po Calle Zanja i stižemo do parka. Tysona odmah uočava lokalni diler cigara, te ga salijeće ponudama. Tek što se riješio jednog napasnika, eto već drugog. Možda bismo trebali promijeniti ulicu, tu i nema stranaca. Nakon desetak minuta hoda, stižemo do Habana Centro. Ime zvuči dobro, no ako ste mislili da su u centru grada lijepe kuće, cvijeće na prozorima i dućani, gadno ste se prevarili. Većina zgrada je urušena, širi se smrad po truleži, ceste su prljave, Havana Centro izgleda kao da je tuda prohujao treći svjetski rat zajedno sa barem jednim uraganom. U polusrušenim rupama koje su nekada bile kuće žive ljudi. S balkona i prozora visi oprano rublje, ispred se djeca igraju u prašini, a stariji sjede pred haustorima i gledaju žene i komentiraju. Promet je kaotičan, svi jure. Stižemo do zdanja Hotela New York, nekada prestižnog hotela u centru grada, a danas rupe nad rupama. Pokraj je Parque de la Fraternidad, te zdanje Capitolio Nacional-nekadašnje sjedište vlade, koje je danas pretvoreno u muzej. Izgrađen je po uzoru na Capitol Hill. Ispred je Placa Marti-glavni trg, s kinima, barovima, stambenim zgradama. S zadnje strane je ulica Industria, gdje je smještena Real Fabrica de Tabacos Partagas, jedna od najstarijih tvornica cigara u Habani. Osnovao ju je Jaime Partagas 1845., a tu se proizvode neke od najslavnijih kubanskih cigara kao što su Monte Cristo, Romeo i Julieta, ili Cohiba, omiljena cigara Fidela, dok je još pušio.

Iz daljine sve izgleda lijepo, no kada se malo približite zapuhne vas smrad raspadanja. Nastavljamo prema El Floridita, baru koji je proslavio Hemingway, jer je tu svakog dana pio svoj daiquiri. Ulazimo u elegantnu prostoriju, s dugačkim čankom, nekoliko stolova, te slikama velikog pisca na zidu. Tu je i njegova bista iznad stolice na kojoj je sjedio. I dok nam Roly, glavni konobar, miješa koktele, promatramo ostale goste. Svi su na Hemingway-om tragu, piju daiquiri, grickaju pržene banane, puše cigare. I barem na trenutak mogu zamisliti da su netko drugi. Nakon dva koktela izlazimo. Vani je već pao mrak. Za danas je bilo dosta. Sutra nastavljamo.

Sutradan smo posjetili Finca Vinca, Ernestovu vilu, nedaleko glavnog grada, koju je ostavio narodu Kube, u kojoj je danas njegov muzej. Da sve bude u stilu iznajmili smo crveni Chevrolet iz 1960. godine, s vozačem Raulom. Auto se još dobro drži, nema stakla na prozorima osim prednjeg vjetrobrana, kvake, brzinomjer i pokazivač goriva ne rade. No kabina je prostrana. Sjedala su presvučena crvenom kožom i mekana. I bio je pravi doživljaj voziti se u vozilu starijem od mene. Skoknuli smo i do Marine Hamingway, moderne opremljene, te prvog mjesta gdje smo pronašli supermarket u kojem možete kupiti sve normalne stvari. Tu se svake godine održava turnir u big game-u, a pehar pobjedniku dodjeljuje sam Fidel. A dan smo završili šetnjom po Habana Vieja i ispijanjem mojita u drugom kultnom baru La Bodegita del Medio.

U slijedeća dva dana posjetili smo nebrojene muzeje; od Muzeja Revolucije, na tri kata, Muzeja Automobila gdje smo vidjeli iste primjerke kao i na cesti, Muzeja religijske umjetnosti, pomorskog muzeja i mnogih drugih. Popeli smo se i na vrh Spomenika Revoluciji, te smo s 126 metara imali odličan pogled na grad. Osvojili smo i sve zvonike u starom dijelu grada, te svjetionik na ulazu u luku, koji se nalazi u sklopu Castillo de los Tres Reyes del Morro, neosvojive utvrde koju su izgradili Španjolci u 16. stoljeću. Englezi su je ipak uspjeli osvojiti. Danas je u tu između ostalog smještene Lučka uprava grada Habane, te Kapetanija u kojoj rade 3 zaposlenika, jer dnevno uplovi i do 8 raznih plovila, kako su nam objasnili.

Vozili smo se starim crnim Dodgeom iz 1957., žutom Ladom iz sedamdestih, prerađenim Fordom T, i drugim čudnim prometalima, posjetili smo Hotel Nacional i Hotel Riviera, koji je izgradio čuveni mafijaški boss Lansky, te uživali u njihovom već pomalo zatamnjenom sjaju.

Šetali smo Maleconom, Paseom Marti, slušali brojne lokalne grupe, u salsa klubovima, ali i na ulici. Gledali smo kako se s puškom lovi riba u centru grada, promatrali život Kubanaca iz prve ruke. I upoznali smo dušu naroda. Naroda koji je sretan jer živi u raju na zemlji, ali i jako dobro svjestan političko ekonomske situacije u kojoj se nalaze. No nitko nikada neće reći javno nešto protiv Fidela i Revolucije, ne samo zato jer se boje. Kako mi je rekao Fernando, postariji Kubanac, Fidel ima strašne ideje, ali je često ispred svog naroda i vremena.

EPILOG
Što je Kuba? Kilometri predivnih pješčanih plaža, kokosove palme, banane, azurno toplo more, tropska klima, cigare, rum, prelijepe mulato žene, Habana, Santiago. Raj na zemlji. Ta romantična slika o Kubi koju stranci gaje brzo se sruši kada sletite u stvarnost.

Da Kuba je sve to, ali ljudi nisu sretni, žive u nezamislivoj neimaštini i bijedi. No i dalje su ponosni. Kubanci žive revoluciju svaki dan. Svaki dan se bore s neimaštinom, i ne predaju. Time su postali metafora za cijeli nerazvijeni svijet. Primjer ustrajnosti u borbi protiv nepravde i velikih sila. Jer oni su svjesni da cijena koju plaćaju je cijena slobode, nakon 400 godina imaju svoju državu. A budućnost će pokazati, kako je jednom rekao Fidel, tko je bio u pravu. (tekst: Ivana Ostojić)

Putopisi

Priče sa raznih putovanja oldtimer vozila. Bilo automobilom ili motociklom, samo da je zanimljivo...