Zanimljivosti iz povijesti

Zanimljivosti iz povijesti
Imali smo zanimljivu i uzbudljivu povijest. Evo par ulomaka iz prošlosti koji će nas podsjetiti na vozila koji su danas oldtimeri. Pronaći ćete također i razne priče vezane uz njih. Povijest je ono iz čega trebamo učiti, a ujedno i očuvati.
Automobilska povijest je kod nas bila i više nego uzbudljiva...
Četvrtak, 06 Listopad 2011 09:22

Zagreb u automobilu

Napisao
Policajac Meho Policajac Meho

U gradu zakrčenom prometom, po čijim ulicama svakodnevno juri blizu četiristo tisuća motornih vozila, od čega više od tristo tisuća osobnih automobila, nije lako okretati se iza sebe, daleko u prošlost. Preostaje pronaći mjesto na kronično zakrčenim parkiralištima, koje oblijeću, uvijek dežurni, «pauci», i, makar ovlaš, osvrnuti se u povijest automobilizma u gradu. Kako nikad dovoljno vremena na iscrtanim parkinzima, unatoč novim tehnologijama, kad se parkiranje može uplatiti i mobitelom, preostaje da povijest automobila paušalno podijelimo na «Auto u Zagrebu» i «Zagreb u autu».

Prvo je pionirsko doba, kad nam zagrebački trgovac Ferdinand Budicki dovozi prva «kola bez konja», tj. Opela «bez anlasera na kurblanje», a to je godina 1901.

Potom četiri godine kasnije i prva autoškola, a vlasnik vozačke dozvole broj 1 sam je osnivač Autoškole i vlasnik prvog zagrebačkog automobila – Budicki.

Prvi autoklub osnivan je 1906. Prva žena za volanom je Alma pl. Belley,čija je vozačka dozvola 285 iz 1914. Iste godine izlazi i prvi boj časopis «Hrvatski automobilski klub», preteča današnjeg HAK-ovog časopisa.

Tek se od ranih pedesetih na ovamo može smatrati kao «Zagreb u automobilu», a to se ujedno poklapa s osnivanjem Auto Hrvatske -1952.

U međuvremenu izmijenile su se ne samo generacije vozača i automobila, nego i godine, pa čak i stoljeća i milenij! 

NAJPOPULARNIJI: «FIČEKI» I VESPE 

Gradski «auto salon» tih ranih pedesetih bio je više nego skroman: stari predratni, i obvezatno crni, mercedesi. U njima su se isključivo vozili državne glavešine i milicija, poneki opel-rekord, taunus ili «fiat 1100», te, svakako, onaj minijaturni «topolino», tj. «fiat 500», preteča kasnijeg kultnog «fiće», tj. kragujevačke varijante «fiata 600».

Svi su ti automobili, spram starim razdrtim kamionima, izgledali gospodski, a da se o razlici u brzini i ne govori. U brzini su im eventualno mogli konkurirati motocikli, uglavnom «zinndapi», DKV-i «horexi», dok su za njima «prduckali» laki skuteri, a među njima i najpoznatiji TMZ-ov, što će danas poneki stariji Zagrepčanin sa sjetom spomenuti, budući da smo, iako ne zadugo, na Žitnjaku imali svoju Tvornicu Motora Zagreb, koja je brzo ukinuta i na njeno mjesto je došla gigantska «Prvomajska».

Popularnog «teemzejca» smo zvali «faejerceg».

Iz Italije su, tko zna kojim sve putovima, došle popularne vespe, hit vozilo poratnih generacija malomaturanata ili srednjoškolaca, koji su svi mahom bili zaljubljeni u Audrey Hepburn iz kozmički popularnog i Oskarom ovjenčanog filma «Praznik u Rimu».

Prvi poznati Zagrepčani koji su imali privilegiju voziti se na vlastitoj vespi bili su slikari Edo Murtić i Boris Dogan, te pjesnik Jure Kaštelan. Zanimljivo je da su se sva trojica upravo na vespama uputila na daleki put, u europsku i svjetsku metropolu slikarstva i umjetnosti - Pariz. Jure Kaštelan, navodno, nije dospio daleko. Samo do prvog tunela u Sloveniji, gdje je zaboravio skinuti tamne sunčane naočale i cijeli slučaj ulazi u legendu kao prvi pjesnikov prometni incident!

Na vespu se u nas izgledom i karakteristikama donekle naslanjaju «Pretisove»lambrete, isto kao što će domaće tržište automobila i motora, poglavito među mladima, prihvatiti «Tomosov» moped, tzv. kolibrić. Imao je one famozne branike za noge, slične perajama, koje su podjednako štitili koljena, ali i pružala otpor brzini, a koja je bila basnoslovna za pješake – četrdeset do pedeset kilometara na sat!  Najatraktivniji kolibrić bio je, naravno, crvene boje, kao i crvena petokraka, koja je tada označavala gotovo pola svijeta… 

AUTOM PREKO SAVE - NA SPLAVI 

Po svojoj ukupnoj vizuri, scenografiji, prometu i načinu života, tih pedesetih Zagreb je bio posve drugi grad od današnjega i teško da bi ga današnji naraštaji prepoznali, unatoč vrijedne TV emisije «Crno-bijelo u boji», koja povremeno daje snimke iz «starog Zagreba», ali kako je i sama TV u naše domove dospjela tek u drugoj polovici pedesetih, preostaje još jedino da se danas vizualno na automobilske početke podsjetimo iz starih novina i privatnih arhiva poznatih zagrebačkih fotografa Pavla Cajzeka i Šime Radovčića.

To je, dakle, Zagreb u kojem se Zagrepčani kroz skele svakodnevno pobožno klanjanju gradnji i rastu prvog nebodera, onog na početku Ilice. Savu u Trnju premošćuju nosači budućeg Mosta Sloboda, a nešto istočnije od gradilišta još prometuje znamenita Trnjanjska skela. Henzelove svlačionice na Savskom kupalištu iz dvadesetih godina još su na životu i u funkciji i preko vikenda masovno posjećivane i korištene.

Na Šalati se za predstojeću «Gimnazijadu» gradi današnji bazeni i gledalište,  dok je Dinamov stadion već dobio uporabnu dozvolu, a Dinamovi kibici, i bez dozvole, urnebesno navijaju za «plave», pogotovo kad se u Maksimiru igra protiv «Crvene zvezde», «Partizana», a poneki put, bome, i protiv «Hajduka».

U Zagrebu izlaze dva dnevnika, naravno, «Vjesnik», te «Narodni list», koji se tiska sa sutrašnjim datumom i tako se i reklamira «Sutrašnji Narodni list». Godine 1957. priključuje im se i «Večernji Vjesnik», koji odmah preuzima prvenstvo u objavljivanju malih oglasa, ali automobili još ni slučajno nemaju svoj posebni odjeljak, nego se njihova kupo-prodaja anoncira, oglašava u zajedničkoj rubrici «Vozila, strojevi, aparati».

Tako iz prvih oglasa doznajemo da se prodaje «fiat 1100' , u ispravnom stanju, pogledati u Rockfellerovoj broj…», da se u Velikoj Gorici, Kurilovečka, nudi «reparirani opel-kadat», u Baštijanovoj se prodaje «mercedes posljeratni», na Selskoj cesti «možete jeftino doći do opel olimpije, potpuno kompletne», a topolino «u izvrsnom stanju» prodaje poljoprivredno dobro Kerestinec. z.p. Sveta Nedjelja.I tako, uz još nekoliko kamiona u «voznom stanju» i ponekog traktora, to bi otprilike bila sva ponuda vozila na četiri kotača, ali ne treba zaboraviti i na potražnju, koja je tih kasnih pedesetih, istina, još zanemariva, a kupci dolaze uglavnom iz društvenog sektora. Tako «Novinska kuća kupuje posve mali osobni automobil, neznatne potrošnje»… 

PRVI KREDITI ZA KUPNJU AUTOMOBILA

A prvi put novine (1957) objavljuju i posebni članak pod bombastičnim naslovom preko cijele strane «Tko može kupiti automobil», pa novine već samim tim izazivaju pozornost znatiželjnih čitatelja i potencijalnih vozača i vlasnika automobila. «Građani nazivaju uredništvo», počinje tekst krajnje intrigantno, «i pitaju kako mogu kupiti automobil.

Pokušat ćemo u nekoliko redaka sažeti sve ono što građane, odnosno kupce motornih vozila zanima.

Prije svega valja reći da je Uredbom o potrošačkim kreditima za nabavljanje industrijske robe u zadnjem broju Službenog lista omogućeno svim građanima da uz prihvatljive uvjete nabave automobil. Kredit odobrava Narodna banka. Rok vraćanja traje pet godina. Prilikom dizanja kredita valja platiti najmanje 15 posto»…

Uvjeti prvog kredita za automobile više su nego povoljni, ali što vrijedi kad je upravo te 1957. uvezeno ukupno za cijelu tadašnju državu od osamnaest milijuna stanovnika samo dvije tisuće automobila! Uvozi se uglavnom sad već popularni «fićo», a kojem je cijena 790.000 dinara.

Naravno, zanimljivo je vidjeti tko iz tog prvog većeg uvoznog kontingenta prema prvim, službeno objavljenim, uvjetima za namjenske kredite, kupuje automobile. Iz novina doznajemo: «Automobile kupuju službenici, obrtnici, oficiri JNA, kao i pripadnici slobodnih profesija». I, za današnje stanje na tržištu automobila, vrlo zanimljiv dodatak: «Brojčano neznatno prevladavaju pripadnici slobodnih profesija, no davanjem kredita formalno se mogućnost izjednačuje, a što je bio i cilj spomenute Uredbe»…

S Uredbom o kreditima ili bez nje, automobila na tržištu još nema i neće ih tako skoro ni biti. Tek sredinom šezdesetih počinju se uvoziti «Škode 1000 MB», koje su zbog čestih kvarova odmah prozvali «1000 malih briga».

KAO NA FILMU

Tih šezdesetih godina među najpopularnije građene spadaju dvojica prometnih milicionara. Jedan od njih je onaj famozni Meho s Trga Republike, kojega se stariji Zagrepčani i danas sjećaju kao svojevrsne gradske legende.

meho

Šezdesetih godina automobili iz smjera Jurišićeve (bila je dvosmjerna) sjevernom su se stranom Trga (naravno, bez bana) probijali prema Ilici i Gajevoj. Na Trgu su, naravno, i parkirališna mjesta, tako da je Trg, pogotovo u špicama, kad se ide na posao ili s posla, prvi prometni čep u povijesti automobiliziranog Zagreba, a prometnik Meho sa svojom zviždaljkom jedna od najvećih gradskih zvijezda. Neprestano slikan i objavljivan po novinama i dan-danas u redakcijskim arhivama čuvaju se njegove fotke, a da se o privatnim arhivama, sada već pokojnih gradskih fotoreportera, Cajzeka, Lipića, Radovčića i Filije i ne govori.

Njegova je zviždaljka bila tako glasna da su gradski golubovi prhali na sve strane, a on ju je neprestance držao u ustima, sav crven u licu od puhanja, vječito raskriljenih ruku i u pokretu, redarstvujući na jedinstven način, koji će ga i unijeti među gradske legende. Vozače je zaustavljao, vikao na njih, prijetio im i silom usmjeravao, ali rijetko kažnjavao.

Stranice i stranice novinskih isječaka po redakcijskim ahivama zagrebačkih novina posvećeno je prometniku Mehi. Samo Vjesnikovac Jovan Hovan ili Večernjakovac Mladen Stražimir napisali su cijele novine, ako ne i više brojeva novina, o njemu.

Uz gradske rubrike i njihove reportere, s Mehinim imenom, imidžom i autoritetom, znali su se poslužiti i filmadžije. Naš poznati dugodišnji filmadžija Željko Senečić prisjeća se snimanja Mimičina filma «Prometej». Događa se to još 1964.«Dio filma snima se u Zagrebu. 'Bilo bi fantastično', kaže pomoćnik režisera Branko Majer, 'dobiti kadar u kojem se vidi živi gradski promet. Ono kao u američkom filmu. Da se vide neonske reklame koje se pale i gase, tutnje automobili, prolaznici čekaju pred semaforom da se upali zeleno svjetlo dok pokraj njih prolaze kolone automobila, a jure i policija i hitna pomoć s upaljenim svjetlima i sirenama. Direktor Lulić se smije i ima protuprijedlog.

Kaže Majeru da se baci pod tramvaj u Jurišićevoj i da će se smjesta napraviti kolona, a da će on osobno pozvati Prvu pomoć i Miliciju, a siguran je da će biti i prolaznika koji će uživati u prizoru. Vođa snimanja Šikić, predlaže da treba snimati na uglu Gajeve i Bogovićeve, gdje je ipak najveća prometna gužva u gradu oko tri sata kad se ljudi vraćaju s posla. 

Ljudi se, i to u velikoj većini, s posla vraćaju u tramvajima', govori Lulić, koji je prije pobjede Socijalizma, bio vozač tramvaja. Režiser Mimica presudi: 'Šikić ima pravo'. Drugi dan po podne oko dva sata filmska ekipa 'Prometeja' u Gajevoj je ulici. Točno u dva sata snimatelj Pinter postavi kameru ispred Marićevog prolaza.

U pola tri prođe opel-record zagrebačkog frizera, nakon nekoliko minuta naiđe otvoreni ford kojega vozi poznati kipar Augustinčić. 'Gdje je Branko Majer?', raspituje se Mimica za svojeg pomoćnika. 'Imam ideju', kaže Šikić i ode. Nakon nekoliko minuta, dok je u međuvremenu prošla vespa sa slikarom Doganom, vođa snimanja Šikić 'privodi' milicajca Mehu koji prometuje oko Trga Republike, uz ono njegovo neprekidno urnebesno zviždanje. Između «Ghetaldusa» i hotela «Dubrovnik» postavi se Meho s podignutim rukama. Zacrvenio se u licu od zviždanja. Zatvara promet. Za otprilike pola sata napravi se kolona od pet automobila. Snimatelj Pinter pokrene kameru. Pada klapa i na opće zadovoljstvo cijele ekipe počinje se sa snimanjem 'ogromne prometne gužve'. Pomoćnik režisera Branko Majer vratio se iz Mocce, jedinog kafića u Zagrebu gdje se te 1964. mogao popiti dobar espresso. 'Volio bih vidjeti lica Amerikanaca u Holywoodu kad vide ovaj kadar', veli optimist Majer. 'Puknut će od zavisti'! 'Ja bih volio vidjeti i jednog Amerikanca u Holywoodu, koje će uopće vidjeti ovaj film', uzvrati mu pesimist Lulić.

Lulić je, na žalost, bio u pravu»…Kao što je i sam scenograf Mimičinog filma iz 1964. Željko Senečić u pravu kad ovom pričom hoće potvrditi najvažniju «filmsku» ulogu milicajca Mehe, jer bez njega teško da bi se mogao snimiti grad sa svojim uobičajeno 'gustim' prometom. 

LETEĆI PROMETNIK

Drugi popularni milicajac sredinom šezdesetih bio je «leteći» Ivan Mundjar. Svojim zinndapom s prikolicom, odjeven u kožno odijelo i kapu, s ogromnim naočalama oblijetao je grad i zaustavljao sudionike u prometu, koji su tih godina, naravno, bili još rijetki. Pogotovo po periferiji.  

PRVI AUTOMATI ZA NAPLATU PARKIRANJA 

Kasne su šezdesete, a hit automobil u Zagrebu i u cijeloj državi je «Zastava 1300». Zovu ga «tristač». A ranih sedamdesetih na zagrebačkim su ulicama ucrtana prva parking mjesta.

Godinu dana kasnije već su osvanuli i prvi parking-automati na kovanice, koje gradski fotoreporteri snimaju u trenutku kad radnici komunalnog poduzeća «Centar» (preteča današnjeg Zagrebparkinga) golemim usisačima prazne, bez imalo bojazni da ih netko ne orobi, budući da je parking još jeftin i 'usisane' kovanice nisu predstavljale takvu vrijednost da bi se zbog njih isplatilo navlačiti čarapu na glavu. Jer, plaćeni parkinzi su bili samo u najstrožem središtu, po Trgu, Gajevoj, Ilici i Frankopanskoj, dok po pokrajinskim ulicama i tako nema gužve za parkiranje.

To su godine Sanrema. Gradića Peytona, Malog mista, Bulajićevih ratnih filmova, mlade Ruže Pospiš, Arsena i Gabi, «4M», modnih kreatora Branimira Hundića i Rikarda Gumzeja, manekenki Irene Uhl i Nuše Marović, famoznog komentatora leta u svemir Josipa Kotnika, te dvaju u to doba visokotiražnih listova «Plavog vjesnika» i «Studija. U «Studiju» novinar Pero Zlatar u svojoj silno popularnoj i čitanoj trač-rubrici «Danas je petak u redakciji Pere Zlatara», upravo te 1971. piše kako je Zagreb «bogatiji još za jedan automobil, a vlasnik mu je mladi kantautor Arsen Dedić». Auto je marke 'Citroen'.

A 'Plavi vjesnik' najviše prostora, čak i stalne rubrike, daje dvojici najpopularnijih automobilskih asova Jovici Palikoviću i Goranu Štroku. Njih dvojica, naravno, ne voze «Jugića», to čudo i kragujevačko-jugoslavenski 'posao stoljeća', koji se nekim čudom probio i na američko tržište, gdje su ga, kakao se posprdno govorilo, Amerikanci dobivali kao privjesak nekom od svojih 'ševaca' , 'crayslera' i 'fordova'. A tu je i «Zastava 101», popularni «stojadin»... 

PRVI «KNJIŽEVNIČKI» OPEL 

Poznati književnik i akademik Ivo Kušan jedan je od prvih domaćih pisaca koji je od autorskog honorara kupio automobil. Danas bolestan i jedva pokretan, Kušan ne bez sentimenta priča o svojim velikim ljubavima – automobilima.

«U servisu 'Opel', u Bonnu, poslije 500 dolara američkog predujma za moj roman 'Uzbuna na Zelenom Vrhu', odlučio sam nabaviti svoj prvi, rabljeni auto. Bila je godina 1959!

Potkraj te godine, nisam još imao vozački ispit, pa je vlakom, sa mnom krenuo Ivo Crnković, otac Zlatkov, veletrgovac i bogataš, još prije drugog svjetskog rata vlasnik dva automobila, terenskog i urbanog 'mercedesa'. Bio je zadovoljan izborom mojeg automobila starog približno 5 godina, čak ga i upakirao i oblijepio zaštitnim flasterima.

Godina 1960. zacijelo je bila prva moja vozačka godina. Vozački ispit, u svom autu, nisam položio otprve. U kosoj Vončinininoj ulici, na ispitu, nisam otpustio ručnu kočnicu. Bez dozvole sam dugo vozio svoj 'opel', onda je to još bilo moguće.

Početnici su se na to usuđivali. Ne znam jesam li poslije položenoga ispita dobio kakvu vozačku dozvolu, ali onu pravu sam sačuvao. Na njoj piše da mi je 'datum polaganja': 09.01.1961. Sjećam se kad je, u to vrijeme, proradio prvi semafor u Zagrebu. Na raskrižju Frankopanske i Deželićevog prilaza (tada JNA).

Zadovoljni početnici su se neprestano vozali uokrug po središtu grada, da bi se divili novom tehničkom čudu: semaforu, umjesto neljubaznih milicionara. Vozilo se slobodno preko Jelca (tadašnjeg Trga Republike, bez spomenika). Na trgu se čak i parkiralo.

Kad sam radio u uredništvu 'Telegrama', glavni urednik Mirko Božić, vozio je 'taunus', što se meni, prema mom starom 'opelu', činio pravom limuzinom. Božić je kod čuvara izborio da naša dva automobila uvijek, za radna vremena prije podne, imaju svoja dva slobodna mjesta ispred broja 7.

Čak sam se popeo na neboder i odozgo snimio svoj slavni 'opel'. Bio je svijetloplav, bijela krova. Kad sam se tati Werneru, (zbog zagrebačkog endehaškog gradonačelnika Wernera imao problema), koji mi je pomogao u kupnji, požalio da bi mi bolje odgovarala tamnija boja, jer je ova preosjetljiva, Werner me je upitao kakve to veze ima. Auto mora biti čist.

Ovu njemačku opasku upamtio sam za cijeli vozački život, u kojemu su mi automobili, neovisno o boji, često bili prljavi, neočišćeni, blatni...

Na uglu Draškovićeve i Martićeve bila je tada benzinska crpka. Kad sam jednom onamo svratio, da napunim rezervoar nisko-oktanskim gorivom, o kakvoći kojega onda nismo imali ni pojma, Francuz, koga sam vozio, nagovorio me zamoliti naljevača da obriše stakla, što onda još nije u nas bio običaj.

Ogorčeni naljevač pljunuo je na šofersko staklo i još ga zamrljao». 

Vozili se autom brzo ili malko manje brzo, začas smo preletjeli ovu povijesnu vožnju od ranih pedesetih naovamo, koju proizvoljno možemo nazvati - - Zagreb u automobilu...(by Imejlčec)

Video sadržaj

Malo povijesti Zagreba